Radoške mačkare

Insert sa snimanja dokumentarcaRadnja prikazana na pokladni utorak u Radošiću vraća nas u davna vremena kada su se odvijale borbe između Turaka i tala. Turci su napadali organizirane svatove kako bi oteli mladu, a tale su je branili. U svatovima su prikazane narodne nošnje, pjesma i ples uz stara, tradicionalna glazbala ( diple, gusle, svirala…) Ostali likovi koji se pojavljuju u fašničkoj povorci predstavljaju komletno uređeno društvo jednoga mjesta tj. zajednice ( dokotor, policija, puk…)

Mačkare su specifične upravo po tom igrokazu koji izvode svake godine po istom scenariju kojeg su opisali istaknuti profesori Ivo Lozica, Joško Ćaleta, Vido Bagur i dr. Ove godine Hrvatska Radio Televizija pod ravnateljskom palicom Marka Dimića i Alekseja Gotthardy Pavlovskog snimila je dokumentarni film o mačkarama iz Radošića pod nazivom ”Svi putevi vode u Radošić”.


Mačkare iz Radošića

Razgovori koje sam 1983. vodio sa šjor Metom, I. Cvitićem i V. Ečićem nisu indicirali postojanje neke druge grupe koja bi sudjelovala u donjokaštelanskom karnevalu iIi koja bi tom karnevalu barem bila geografski bliska. Štoviše, na izravna pitanja dali u okolici Kaštela postoje (ili su nekad postojale) maškare “zvončarskog tipa” tada sam dobio negativan odgovor. Obavljajući redovnu rutinu u istraživanju karnevala, snimajući plakate i razne obavijesti, već smo prvog dana, u subotu, naišli na neuglednu najavu dolaska radoških mačkara u Kaštel Stari u nedjelju, 9.02.1986. “Otkriće” se dogodilo u nedjelju; po ružnu vremenu, po jakom jugu koje je zalijevalo morem i kišom mediteransko raslinje kaštelanskih vrtova i parkova, sjedili smo u zadimljenoj gostionici “Kod Gaje” kad se začulo zavijanje ručne sirene za uzbunjivanje. Rijetka publika pod kišobranima skupila se oko kioska za lutriju u portu u Kaštel Starom, a za nekoliko minuta po žestokom pljusku pojavila se grupa od tridesetak najčudesnijih maškara: svatovi s barjakom, pop, did i baba, Turci sa sabljama i šiljatim kapama (pileus) umjesto fesova. U toj šarolikoj grupi tradicijskih maškara posebno se isticala neobična grupa Tala, snažnih mladih muškaraca odjevenih u ovčje kože, s račvastim oguljenim granama (rogljačama) u rukama. Rogljače su bile urešene vrpcama i sitnim zvonima.

Po zimskom nevremenu pred nama se odigravalo nešto što je nadilazilo običnu maškaradu. Nije se radilo 0 uobičajenoj povorci, nego 0 razvijenoj dramskoj radnji čiji smisao neupućenima nije bilo lako odgonetnuti. Mogli smo jedino razumjeti da se radi 0 složenom sukobu u kojem sudjeluju likovi s rogljačama i Turci, da se zatim radi 0 dvoboju, te na kraju 0 oživIjavanju “mrtvih”, uz sudjelovanje popa i doktora. “Glumci” se nimalo nisu obazirali na kišu i na malobrojnost publike, valjali su se po mokrom asfaltu i dovikivali jedni drugima teško razumljive improvizirane replike. Ujednom se trenutku začula opet sirena za uzbunjivanje, predstava se naglo prekinula i maškare su pohrlile u autobus. Krenuli smo s njima. Nakon manje 0d pola sata vožnje po dobroj, ali uskoj asfaltnoj cesti stigli smo u Radošić. Cijelim putem pratile su nas šaljive “molitve” lažnog popa čitane iz posebne bilježnice koja je služila kao podsjetnik. Bili su to odlomci iz popove uloge u predstavi, ‘”molitve” kojima on nastoji oživjeti dida i babu.

Pop: U ime oca, debeloga koca i suvoga doca, tu odnio van đaval oca! Čujte braćo, čujte sestre, evo ovdje teske kletve: Ovaj narod kletvi sudi, podigni se oče ludi! Podigni se, dide mili, ovdje tvoja ćerka cvili! Podigni se do nebesa, đavlu neće biti mesa! Sačuvaj nas Bože 0d: konjske rđavine, ženske prdljavine, kupusa i čorbe, runjave torbe, duga konca, ćorava oca, krsnog doca, slabog boca, prazne čase, razbijene flaše ječmove kase, šuplje vase … krave bez mlika, doktora bez lika, đavla bez vijka, kuće bez bika, ludoga magarca, mudastoga jarca, proždrljiva prasca, velikog pijanca, pivca nepivača, slaboga jahača, debelog jebača, ludoga stampača, bodljikavih drača, nepoznatog vrača … Podigni se, mila bako, ja ću (ne) ljubi’ tebe žarko! Digni svoje teške grudi, tebe moli fratar ludi! Biži, biži, đavle cmi, nemoj ovde narod krnjit! Biži, biži, u tamnicu, nemoj ovde svađat dicu! Sad će baka uskrsnuti i noge će podignuti! On će njon se primaknuti i baki ga udarati, aalelujaaaa!

Najavivši svoj dolazak neizbjžnom sirenom, mačkare su po još jačem pljusku izvele dio svoje predstave pred gostionicom “Prvi Tale” (sto je istodobno i zgrada Mjesne zajednice Radošić). Vrijeme je i dalje bilo nemoguće, kiša je pljustala, no unatoč tome predstava je (djelomično) odigrana. Ni nama istraživačima nije bilo lako. Bili smo potpuno mokri, a jedan od dva profesionalna fotoaparata kojima smo snimali (Nikon F2) morao je nakon završenog terena na popravak. Kostimi mačkara bili su potpuno natopljeni, vonj mokre neštavljene kože nametnuo se (uz miris vina i žestokih pića) kao vrlo upečatljiv olfaktorni dojam izvedbe … Kad je sve bilo gotovo, mačkare su nas počastile pićem u hladnoj gostionici uz svjetlost svijeća (nestalo je struje). Nakon nekoliko sati, promrzli, umorni i zadovoljni krenuli smo automobilom Jure Rajčića (did) u Kaštel Stari, a odatle redovnim autobusom po razrovanoj Kaštelanskoj cesti u Split. Stari hotel Bellevue učinio nam se udobnim i luksuznim poput predsjedničke rezidencije.

Na pitanje 0 starosti grupe iz Radošića odgovoreno nam je da je tradicija od pamtivijeka, i da se današnja generacija ne sjeća kad su te mačkare nastale. Njihov se nastanak povezuje s razdobljem turske vladavine, čime se tumače likovi Tala i Turaka. Mačkare postoje i dalje samo zahvaljujući tome što ima mladih ljudi koji su voljni održavati lokalnu tradiciju. Problem Radosšića jest problem iseljavanja iz sela u grad, mladih ljudi gotovo i nema, pa je teško organizirati prave mačkare. Radoškim mačkarama stalo je do publiciteta, oni žele televizijsko snimanje, jer su već na televiziji vidjeli daleko lošijih maškara nego što su oni sami. U tradiciji radoških mačkara gotovo da i nema prekida, iako se M. Lončar prisjeća da jedne godine (1973. iIi 1974) mačkare nisu išle jer se nije skupio dovoljan broj sudionika. Mačkare ne skupljaju novce, njihov je užitak u tome da izvedu svoje. Rajčić ističe disciplinu radoških mačkara. Uloga dida jest i u tome da održava red, on je glavni čovjek mačkara, odgovoran za sve. Mačkare nastupaju samo tamo gdje su im domaćini prethodno dopustili da ne bi došlo do nereda. Rajčić je 1986. prvi put bio did. Nisu imali sreću s vremenom. Sedam dana pred obilazak organizira se sastanak na kojemu se dogovaraju pojedinosti, određuju se uloge i ostalo.

Od likova glavni su did i baba, zatim su tu jos Tale i Turci. Lik Tale jest lik Bosanca, Turčin je Turčin, odatle mu ime (i Tala i Turaka ima vise). Osim njih su tu još likovi Cigana, đavla, svatova (nevista, mladoženja, diver, barjaktar, cure, stara cura, mulac i mulica), milicija, pop, doktori (doktor i pomoćnik). Mačkare same kazu da izvode “obred” koji se naziva sicanje. Na temelju kazivanja J. Rajčića i M. Lončara (i na temelju vlastitih zapžanja 0 izvedbama 1986. i 1987.) pokusat ću ovdje ukratko prikazati ophod radoških mačkara na pokladnu nedjelju. Mačkare se voze autobusom. Izlaze iz autobusa kad stignu pred selo ili mjesto u kojemu će izvoditi sicenje. Izašavši iz autobusa, mačkare se opreme (u autobusu ne mogu držati svu opremu na sebi). Slažu povorku koja kreće prema selu. Na čelu povorke trče dva tri Tala i Turci i ulaze u selo. Tale i Turci komuniciraju s mještanima koji se zateknu vani, tobože ih rastjeruju i pravered. Zatim u selo ulaze did i baba, did vodi babu ispod ruke, a iza njih ide barjak. Dolaze pred kuću u selu i pitaju da li je slobodno – ako im odobre, tu se zaustave. Barjaktar zapjeva pjesmu koj a počinje stihom ”Evo dvora postenoga…”. Nakon toga se zapjevaju dvije ili tri pjesme “po zagorsku”. Kad odluče da je vrijeme da se krene dalje, onda čovjek uz barjak zapjeva pjesmu ” Ajde, dide, uputi me…” Did uzima svirac i “svizde svira” (uzima ručnu sirenu za uzbunjivanje i daje znak za polazak). Kreće se dalje do slijedeće kuće. Tako se obilazi čitavo selo, a nakon toga dolazi “sam obred, kako mi zovemo sičenje”, sve se mačkare skupe na jednu gomilu i “potuku se” (Talei Turci). Na kraju ostaju samo did i jedan Turčin. Did izaziva Turčina, dolazi do dvoboja (praćenog barjaktarovim komentarom) u kojem Turčin ubija dida. Turčin pobjednik izaziva i napada barjak. Barjaktar traži nekog svoga za borbu s Turčinom. Nalazi jednog Talu, opet dolazi do dvoboja (oružjem i bez oružja). Tale ubija Turčina. Tale se osilio, pa i on izaziva barjak, udara barjaktara rogljačom. Barjaktar prijeti, ali Tale ne posustaje. Na kraju “prve igre” onaj što nosi barjak (barjaktar) puca na Talu iz pištolja i ubije ga.

Druga igra počinje time da Cigani idu u pljačku i pljačkaju “mrtve” koji leže svuda naokolo. Milicija dolazi i rastjeruje ih. Đaval sa svojim “viskom” isto tako sudjeluje u toj igri. Milicionar se obraća narodu (publici i svatovima koji su još ‘”na sceni”) i pita tko je kriv za zločin, za sve te ubijene koji naokolo leže.

Barjaktar: Je l’ narode okolo, ko je ovo učinio? Publika Cigani, Cigani! Barjaktar: Imal’ koja narodna vlast ovdje … druže … di sam vidio onoga druga ovdje … Publika Evo ga, tu je! Barjaktar: Pa što vi gledate, jeste terenac, a vojska leži mrtva ovdje! Milicionar: Šta se dogodilo? Barjaktar: Pa vidite, je l’ imate oči, ili ne vidite, da mu boga … Milicionar: E, čekaj malo, strpljivo, da vidimo šta je dogodilo se … Barjaktar: A vidiš, ljudi mrtvi leže, ko je napravio ovo? Drugi milicionar: Je l’ ovo sve stvarno pobijeno? Barjaktar: Aje l’ vidiš, jel’ imaš oči svoje? Drugi milicionar: Dobro, pitat ćemo ovdje narod … Barjaktar: Narod govori da su Cigani,ja nisam vidio koje … Imate ovdje vođu Cigana, dovedite ga ovdje … Narod optužuje Cigane, milicija hvata oca Cigana, dovlače ga “na scenu” i ispituju. On viče da nije ništa kriv i da njegovi Cigani nisu ništa krivi. Milicija: Odstupi! Odstupi! Ciganin: Čekajte, drugovi! Kažu da su Cigani ovo pobili … ja ne mogu napravit ništa, moja žena je noseća, rađa! Milicionar: Šta je ovo bilo, dalje? Barjaktar: Pa evo predstavnik, ćaća Cigana jel’ on kaže da su Cigani napravili ovo ubojstvo, drugovi uzrmite ga u ruke … Ciganin: Ne! Nećete, gospodine, nisam ja to reka! Ja odgovaram za sve moje! Publika Nije, nije … nije reka … Barjaktar: Za koga ti odgovaraš? Ciganin: Za sve moje … Barjaktar: Ja sam vidija, tvoj neko je, dal’ si ti il ko tvoj bližnji ja neznam, neko od tvoje grupe je … Ciganin: Moji su ljudi i djeca … oni krpe kišobrane, prave bebe, oni ovo krpi, oni ono, al’ ne zna se ko je šta … ali oni nisu nikoga ubiIi! Barjaktar: A imaš li ti koga ovdje da se zakune da nisi ti? Ciganin: Kad Cigane niko ne voli, ko će se zaklet. .. Barjaktar: Imaš li koje dite, imaš li ikoga? Ciganin: E jeben in mater, iman čudo … al’ neće niko … Barjaktar: Zadrž’te ga vi, drugovi, kod sebe na ispitivanju! (Milicija ispituje Ciganina.) Ciganin: Nismo krivi! Nismo krivi! Barjaktar: Drugovi, drugovi! Pustite toga predstavnika, vodite ga, sami da rijesimo … Ciganin: Možda koji mladi … (Milicija pusta Ciganina i traži pomoć za eventualne preživjele.) Milicionar: Ajde da ga potražimo! Di je taj doktor? Publika: Evo ga, evo gal Milicionar: Gospodin doktorel Molim vas! Ovdje se dogodilo … Doktor: Dobar dan! Živili! Milicionar: … najhitnije da pristupite, u vasoj moći što je, da spasite … nije važan novac … Doktor: Ja iman svoju ekipu … možemo pristupit. .. Milicionari(u pozadini): Brže, brže… Doktor: Molim svoju ekipu da pristupi. Idemo, idemo! Milicionar: Dobro, imate opće prakse doktore ili doktora specijalistu? Doktor: Ali imamo mi mjere ipak za to … Milicionar: Je, pa sigurno, da, da … daj doktore, što je u vašoj moći, bez obzira, nije važno, šta treba… Nemojmo puno razgovarat, doktore, pomozite ako možete pomoć! Doktor i pomoćnik stetoskopom pregledavaju “mrtve”. Doktor se obraća barjaktaru i izvještava da su pacijenti klinički mrtvi i da ništa ne može pomoći s medicinske strane, da je jedino rješenje da pomogne netko “s vjerske strane”. Đaval smeta doktorima u poslu. Doktor: Ljudi, znate šta – pomoći nema ovdje! Pomoći nema bez popa! Ovo je nabačeno, ovo je s đavlje strane! Ja dižen ruke! Barjaktar: Imamo nekog s božje strane ovdje … Milicionar: Alo, narode moj, ima li ovdje neki svećenik? Publika: Ima! Ima! Druže, druže, evo, nalazi se tu, evo … (“Ulazi” pop.) Pop: Hvaljen Isus i Marija. Tu sam ako šta triba … Milicionar: Živili. Ništa, mišljenja smo, s vaše strane da pristupite, da … to otklonite, sve što god može … Pop: Ja mislin, što se tiče moje moći da ću ja to uspjet, da ću ja to … (Prilazi najprije didu i moli svoju “molitvu”.) Ja te dižen u ime Boga koji te nije toliko pomoga, ja te dižen, ali ne mogu sada jer si previse mlada … Dižen te, dida … (Popa napastuje đaval. Prisutni tjeraju đavla.) U ime Oca i Sina i Duha Svetoga, amen … Isusa Krista u kojega ja vjerujen, zovem u nadi da ću pokušat … da se digne, al’ to već i uspijeva, sve od moje moći će bi’ ja mislin u redu … u ime Boga i Sina i Dua Svetoga … e, polako, polako … dajte, dajte, prihvatite ga da ne bi pa … Kad pop probudi dida, did traži gdje je njegova baba zadirkujući pritom publiku. Najzad pranalazi babu, misli da je mrtva i plače nad njom psujući je zbog raspusna zivota. Did (plačući): JeI’ ovo stara moja? Je, umrla je, umrla je … stara moja, je … poznan je ja, stara je moja ovo … mrtva je, mrtva … Publika: Nije, nije mrtva! Did: Ajmo popu, ajmo popu … (Zovu popa, koji prilazi babi i opet moli dok mu grešne misli ne padnu na pamet.) Pop: Najviše te pomoga tvoj dida, sve dok nije došla sida … Ja te dižen u ime vjere, evo tebi tvoga Pere, neka ti ga on zadere … Podigni se, bako moja (kroz smijeh) di je pika tvoja … Cili dan je popo poja, zadnji trzaj … (Pop se baca na babu, ali ga đaval otjera. Prilazi did.) Did: Skin si bila, sriću ti đaval svaku odni … stara kurvetino, s kin si bila, ko te oživija … Didu uspijeva da (fingiranjem koitusa) probudi babu. Igra završava plesom u grupama (istodobno plešu grupe Cigana, Tala, Turaka, milicionara, doktora, cura).


Nar. umjet. 25, 1988, str. 87 – 113, I. Lozica, Dva karnevala

Print Friendly, PDF & Email

Odgovori